četvrtak, 26.03.2009.

Ono što nisu riječi je poezija

Ja nisam moje riječi
Ali jesam oblak slutnje koji ostaje nakon čitanja
To nisu moje riječi
Ali drhtanje koje one izazivaju
I strah pred prostranom pustoši
I ugodan topli vjetar su vrlo moji
Ja ne znam što znači svijet u kojem
Napuštamo osmjehe i sa gađenjem
Promatramo nepregledne rijeke biomase
Ali ona sluz na sljepoočnicama i osip na
Obrazima čitatelja su moja zaraza koju
Nesebično dijelim
Moje pjesme nisu stvarne i svi ti pokušaj sažimanja postojanja
Samo izazivaju glupi osjećaj krivnje i samoprijezira
Koji su bili moji, a sada su vaši
Međutim ni druženje i postojanje kroz
Neposrednu bliskost, spoznaja da je ponor
Koji djeli ljudska bića moguće prijeći jednim
Laganim korakom nisu uvjerljiv opis stvarnosti
Ali je reanimiraju na čudesan način
Ove riječi su promašena interpretacija
Ali virtualni prostor koji oslobađaju
Čini život prihvatljivim i manje bolnim
Ono što nisu riječi to je poezija utjehe


- 14:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.03.2009.

Enes Kišević



Sijeda djeca

Sve sto čovjek stvori
to jos se sagraditi može
ali oni ruše i ono
sto ti si stvorio, Bože.

Podijelili su i Tebe
da lakse vladaju nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli granicama.

Kako je čovjek mali
kako zarastao u mrznji,
a grana ruža miriši
i ruci koja ju skrsi.

Kako plakao ne bih
ta puklo bi srce i svecu
kada vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.

Za kakav mir mi je ginut
kad mir oduvijek postoji
on bi se sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.

Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji.
I sve nedužne žrtve
sahranjene su u meni.
- 18:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.03.2009.

Pivo i šah



Jacques je sanjao da je na predavanju profesora Einsteina u Pragu i da je vanka velika kiša. Einstein je pričao neku priču o Schrodingerovoj mački kada su se odjednom svi dignuli i napustili salu, a Albert se zamišljeno počešao pa krenuo za njima. Ugledao je zatim Houdek pokraj katedre crni kišobran sa drškom od bjelokosti. Znao je da je to profesorov kišobran pa ga je uzeo i potrčao za njim vanka na kišu. Viknuo je:“Profesore zaboravili ste kišobran!!“. Albert se okrenuo bez velike žurbe i pričekao ga da ga sustigne, „Zaboravili ste kišobran.“. Einstein promotri kišobran pa reče: “Da, to mi se često događa.“,makne natopljenu kosu koja mu je padala u oči, „Zbog toga uvijek držim jedan kišobran doma, a drugi na fakultetu.“, obriše se lagano rupčićem pa nastavi, „ Mogao bih ga sada uzeti jer pada kiša, no u tom slučaju bih kod kuće imao dva kišobrana. Molim vas stoga da vratite natrag taj kišobran.“, pa produži dalje svojim putem crtajući prstom čudne oblike ispred sebe. Gledao je dugo za Einsteinom i bivao sve mokriji dok se na poslijetku nije probudio.

Popipao je područje oko nježnika, sve je bilo mokro. Ponjušio je prst. Mirisalo je na spermu. Onda je protrljao oči i bolje pogledao. Ležao je u velikoj žutoj lokvi. Nije se odavno popišao u krevet, skoro pola godine, a popišao se i svršio nije nikada. Svidjela mu se ta pomisao. Ne događa se to svaki dan. Uzme limenku koja je ležala pokraj kreveta i popije malo tople, izhlapljene pive. Zatim skine popišane mudante, majicu i lancun sa kreveta, malo sa njima obriše spermu sa trbuha pa ih baci u kut sobe. Otiđe u banj i odradi osnovnu higijenu. Vrati se u sobu, jednim potezom okrene štramac na nepopišanu stranu pa sjedne na krevet na jednu od starih mrlja i ubaci u usta pet gastala. Sažvače ih i zalije pivom pa nekako proguta. Pomislio je na povračanje, ali ipak je odustao. Mrzi povračanje.
Odgegao se do radnog stola i upalio laptop. Pogledao je mail je li mu itko od urednika časopisa kojima je slao svoje pjesme i priče odgovorio. Nitko nije odgovorio, a radove je poslao još prije dva tjedna. Nije ga pretjerano iznenadilo. Više je po nekoj navici provjeravao mail. Čekao ga je tek mail urednika mizantropije.com koji je tražio još priča. Slao je toj stranici nesuvisle priče u kojima su prevladavale babe u halterima, nekrofilija, jebanje ženske obuće, akromatofilija...
Zatim je provjerio Večernjakov natječaj za kratku priču. Danas su trebala biti objavljena imena deset finalista. Tamo je poslao nekoliko priča, ali nije previše očekivao. Čitao je neke bivše pobjednike natječaja i nigdje se ne spominju ni kurac ni govno ni guzica.
Tiho je prdnuo i otvorio stranicu. Jacques Houdek, „Pivo i šah“ pisalo je na 9. mjestu liste. Bilo je to njegovo ime. „Hm, zamisli ti to.“, promrmlja sa blagim smješkom, „Ovo treba proslavit hladnom pivom“
Zaroni ispod kreveta i izvuče četiri prašnjave boce, navuče nešto na sebe pa ode do keruma.
Kada je stupio nogom u kerum zapuhne ga odvratan smrad, kao da netko pokušava prirediti gozbu od djeteta koje se utopilo u septičkoj jami. Jedva se suzdržao od povraćanja. Smrad je dolazio iz daljeg ugla gdje su se okretala kokošja trupla nabodena na čelične šipke. Lijepo zaokružen život. Kljukaju te hormonima za rast i anksioliticima za tjeskobu u nekom smrdljivom postrojenju i na kraju te nabiju na šipku i rotiraju pred očima anksioznih kupaca. „To se može koristiti kao klišej za biografiju bilo kojeg čovjeka.“ pomisli. I dok je zamišljen napredovao prema frižideru s pivom u jednom trenutku je miris jorgovana u potpunosti zamijenio odvratni kokošji mošus. Potražio je pogledom to tajanstveno vrelo ljupkosti i našao ga točno ispred frižidera. Smjelo je trpala pive u košaru u visokim čizmama, do koljena i tiho stenjala zbog napornog pognutog položaja. Vretenasta, snažna bedra su joj nestajala ispod kratke minice. Smeđe kovrće su joj padale po licu i zadavale probleme dok je posezala za bocama.
Kada je završila, u frižideru više nije bila niti jedna boca pive. Samo limenke Pana i Zlatoroga.
-Jebote, pa šta će ti tolko pive?-zagrgolji Jacques.-ostavi meni koju.
-Trebaju mi sve. Diplomirala sam danas i namjeravam piti pive sljedećih 48 sati.
-Meni su puno potrebnije. Ja sam propalica i pjesnik, a bez njih sam samo propalica.
-Izgledaš kao propalica, ali ne i kao pjesnik.
-To je zato šta od sinoć nisam popio pivu.
-Dokaži da si pjesnik. Oću pjesmu.
Njene oči nisu samo sjajne i glatke mesne kuglice. One su dva prozora kroz koje ne smiješ dugo gledati, a kada završiš sa gledanjem ne sjećaš se šta si vidio.-pomisli.
-To je bar lako.-za ovakve situacije imao je pjesmu u nuždi koja je uvijek palila-„Pitao sam indijsku konoplju da mi opiše prostor između tvojih nogu i ona je procvjetala.“
-Ok, popušila sam, pjesnik si. Evo ti jedna piva.
-Znaš i ja isto slavim, a ti imaš brdo pive. Šta kažeš da odemo do mene i suočimo naša slavlja.
-Može. A šta ti slaviš?
-Reći ću ti kad dođemo.
Otišli su do kase. Račun je bio 65 kuna. On je dao 50. Ona je dala 15. Maznio je i jedne kondome dok prodavačica i ona nisu gledale. Onda su otišli do njega.
Otvorio je dvije pive, a ostale stavio u frižider. Ona je sjela na kauč i prekrižila svoje veličanstvene noge. Sjetio se slovenskog filozofa Slavoja Žižeka koji je u knjizi „O vjerovanju“ trubio na 30 stranica o ontološkom višku umjesto da stavi sliku ovih nogu u minici. Sjeo je pokraj nje.
-Ja sam Vanessa.
-A ja sam Jacques.
-Ime ti nije bog zna šta.
-Znam. Jebiga. Bar tvoje lijepo zvuči.
-Hvala.
-Znaš li igrat šah Vanessa.
-Znam dosta dobro. Baba mi je bila velemajstor. Vjerojatno bih te zgazila.
-Zar se ne kaže velemajstorica?
-Mislim da ne, al nisam sigurna.
-Ajde, baš me zanima kako igraš. Idem u sobu po šah.
Taman kada se vraćao sa pločom netko pozvoni na vrata. Otvori ih. Bila je to suluda žena kose boje crne rupe i divljeg pogleda sa kata poviše. Po cijelu noč skače, vrišti i sikće na muža. Muž joj je isto lud. Munjevito mumla rečenice tako da ga nikada ne razumiješ šta želi reći. Često je namlati i izbaci u tangama u portun. Uglavnom, suluda žena je tražila neku krpu koja joj uvijek ispada na Jacquesov balkon.
-Nema tu nikakve krpe.-reče on
-Kako nema. Pala mi je na tvoj balkon i oću je natrag.
-Nema nikakve krpe na mom balkonu. Nemam sad vremena za priču ženo božija.
Suluda žena počne siktati i pjeniti se.
-Daj mi krpu manijače jedan neodgojeni!
-Ajde odjebi luđakinjo jedna i nemoj mi više dolazit na vrata!
Suluda žena se pokuša svojim krhkim tijelom probiti pokraj Jacquesa. On je odgurne kao pilića. Ona ga ponovno napadne i počne ga noktima parati po vratu. On je svojski raspali šahovskom pločom iznad lijevog uha, zveket sudarajućih figura se prolomi portunom i ona padne na guzicu. Brzo se pridigla i bez riječi nestala uz stepenice.
-Ko je to bio Žače?- pitala ga je Vanessa nakon što se vratio u dnevni boravak
-Ma jedna susjeda. Nego da vidimo šta te to baba naučila.
Slože figure. Vanessa je bila bijela, Jacques crn. Ona pomakne pijuna iznad kralja za dva polja i uzme gutljaj pive. On pomakne pijuna iznad konja na kraljičinoj strani za dva polja, uzme gutljaj pive, približi se Vanessi i stavi svoje usne na njene. Bile su nabrekle i mokre. Zavukao joj je ruke ispod majice i položio ih na njene bokove, glatke i tople kao tijelo mlade žene.
-Hoćemo li u sobu?-upita Vanessa.
-Bolje ne. Sinoć sam se napio i popišao u krevet.
I nastave se ljubiti u mirisu jorgovana i pive.

- 19:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 28.02.2009.

Priča velike metafizičke ljepote


Luka Nižetić je izvadio iz frižidera jednu veliku pileću hrenovku i ubacio je u mikrovalnu. Znao je iz iskustva da će idealnu temperaturu hrenovka postići za 40 sek na 500 watta pa namjesti te parametre i upali mikrovalnu. Imao je naporan dan na poslu koji ga je omalovažavao. Osjećao je da ne može još dugo izdržati u šoubiznisu. Interviewi, gaže, snimanja spotova. Po ugovoru mora njegovati određeni image i to ga je sve više zatupljivalo. Samo se želio malo opustiti. Bio je živčan i rastresen. Dok se hrenovka grijala malo se umio, oprao ruke i pustio Schönberga na kompjuteru. Zatim je izvadio vruću hrenovku iz mikrovalne, namazao je maslom pa otišao u sobu. Legao je na krevet, na leđa pa si zabio hrenovku u guzicu. Uzbuđivala ga je vrelina hrenovke koja plazi uz njegovu kralježnicu i okružuje njegovu prostatu. Utrljao je malo ulja sa ekstraktom lavande na svoj kurac i počeo ga svesrdno trljati. Svršio je dosta brzo u svoja usta i po depiliranim prsima.

Dikan je tada upravo završavao romantičnu priču na svome laptopu. Bio je prilično zadovoljan njome. Kada dugo ne bi nešto napisao manična depresija bi ga lagano počela gušiti. Mozak bi mu počeo gubiti funkciju i pomišljao bi na suicid. Pomišljao je na njega i sada, ali tek zbog kreativnog raspoloženja i iskustva smrti koje ga je tih dana zanimalo. Razmišljao je o njemu u okviru nekakvog performansa, ali ipak to je već davno napravljeno i nebi imalo nekog smisla. Znao je dobro za akcije suicida splitskih konceptualnih umjetnika iz 70-ih o kojima mu je pričao V.D. Trokut, očev prijatelj, bradati, bezubi druid i anarhist koji sakuplja razne artefakte i umjetnine za svoj anti-muzej. Pričao mu je o metodama spaljivanja ličnosti halucinogenima i transcendenciji unutar umjetnosti.
„Jedino se drogama ili suicidom može poljuljati uvjetni život zapadnog čovjeka-jer čovjek je spavač; sam po sebi spava što znači da je več mrtav, ne postoji.“,govorio je iz oblaka hašiša. Objasnio mu je da su Dulčić i Čaleta prvi u svijetu koji su odlučili okončat uvjetni život unutar sižea umjetničkog čina. Čaleta se '72. bacio sa 13. kata sa pločicom oko vrata na kojoj je pisalo „Ja sam umjetnik“. Dulčić radi analizu smrti umjetnika 1974. godine, bacajući se pod vlak – zapravo, unutar psihijatrijske bolnice nakon amputacije noge koja završava trovanjem – svjesno sudjeluje unutar smrti i na taj način se oslobađa smrti – riječ je o činu analognom Sokratu.
Možda je tih godina zemlja bila sretniji planet, mislio je Dikan, obasjan sučeljem Worda iz 2007. Sva energija koja se troši da bi održavala ovaj ekran I ostale strojeve koje je čovjek spavač napravio u snu možda je upravo energija sreće ukradena iz atmofere.

Luka Nižetić je I dalje bio na iglama. Drkanje ga je opustilo samo na trenutak, a onda ga je uhvatila još veća nervoza. Nazvao je par prijatelja, ali nijedan se nije javljao. Nervirao ga je I Schönberg koji bi ga uvijek dosada smirio pa ga je ugasio. Upalio je televiziju. Bio je big brother I taman je neki peder plesao can-can odjeven kao stara koketa. Drugi oko njega su isto bili odjeveni u žene, pljeskali rukama, plesali. Zgadio mu se taj sajam ljigavosti. Stavio je malo sjajila na usne, obukao kožnu jaknu I izjurio vanka. Išao je ravno prema moru dugim koracima. Kada je došao do mora nastavio je uz obalu. Pitao se ima li se čemu radovati. Pitao se koliko strašan mora biti nečiji život da ta osoba poludi.

Dikan je za to vrijeme napravio čaj od lišća metvice, kadulje, cvjetova kamilice I valerijane. Stavio je u njega malo meda, limuna, pola žličice cedevite I par kapi propolisa pa legao na krevet. Otvorio je Schopenhauera na “Etiku samilosti” i dobro se smjestio. Čaj je bio dobar, Schopenhauer isto. Govorio je da se obmani individualne volje I egoizmu može oduprijeti duhovnom askezom, odricanjem od života, utapanjem u nirvanu-tišinu praznine nebitka. Ljudsku patnju je moguće smanjiti samo suosjećanjem I samilošću. Slagao se sa svime ali mu je brzo dopizdilo sve skupa. Čitav dan je doma. Osjećao se čudno I nervozno. Morao je izaći negdje. Stavio je crni šešir na glavu, obukao baloner I izašao van. Blijedo svijetlo sumraka I jako jugo miješali su auru grada kao na mističkom poligonu. Sjeo je u svoju staru Renault Thaliu I otišao do najbliže benzinske pumpe. Kupio je tamo 6 velikih pivi I crveni marlboro pa vozio dalje prema kraju grada. Spustio se na plažu ispod Marjana I parkirao sasvim blizu sîkâ. Plaža je bila pusta. Valovi su se penjali po velikom kamenju, eksplodirali I sitnim kapljicama na vjetrobranu skicirali prostranstva njegove duhovne emigracije. Pio je pivo u tišini. Otpuhivao je gusti vlažni dim. Nije bio sretan. Nije bio nesretan. Bio je budan.

Luka Nižetić je bio jako umoran I tjeskoban. Propješačio je 5-6 km. Bolio ga je želudac. Išao je prema fantomskom zalasku sunca iako je već davno pao mrak. Slijeva mu je bilo more. Nije puno razmišljao o povratku. Sitna kiša je počela sipiti. Vjetar se naglo stišao. Obradovala ga je nenadana ploha tišine na čijoj podlozi je mogao promatrati zvuk kiše. Malo naprijed stajao je plavi auto otvorenog vozačevog prozora. Unutra je sjedio čovjek sa šeširom. U sjeni oboda tinjala je zapaljena pljűga. Kada je došao sasvim blizu auta čovjek mu se obrati.

-Prika di si krenija. Pokisnićeš.

Nije ništa odgovorio.

-Dođi sjedni sa mnom u auto. Popij pivu.

Opet ništa ne odgovori. Prođe pokraj auta. Kiša je u tih nekoliko koraka znatno ojačala. Stjeran u kut vrati se I uđe u auto.

-Izgledaš malo sablasno, al izgleda nemam izbora.

-Ne boj se. Ja sam dobar.

-Smočit ću ti cilo sjedalo. Tebi to izgleda ne smeta?

-Tako je. Kao što vidiš prozor mi je otvoren. Kiša me opušta.

-Ja sam Luka.-reče Luka I pruži ruku

-Dikan-reče Radeljak I uzme ruku-jel znaš možda igrat šah.

-Ne baš.

-Šteta. Uzmi jednu pivu Luka. Imaš straga.

-Hvala. Ožednija san masu. Hodam već dvi ure.

Uzme pivu I otvori je. Šutjeli su par minuta I srkali pivu, a onda Dikan prozbori:

-Ti si znači peder?

- Skužia si sjajilo za usne, jel tako?

-Aha. I šta ti bî da dođeš do ovde nanoge?

-Pa masu stvari. Ne impresionira me trenutno vlastiti život, a i nisan se jeba već preko 2 godine.

-Tu ti prika ne mogu pomoć.

-Sranje. A jel ti ga mogu bar popušit.-reče u šali L.N.

-Pa ako ti je baš stalo do toga, možeš.

-Ozbiljno!?-usklikne sa nijansom oduševljenja

-Ozbiljno.-reče Dikan I izvadi ružičastu krastaču iz hlača

-Lijep je-reče L.N. I halapljivo ga strpa u usta.

-Ti nisi normalan.

Dikaneva krastača oživi I počne se dizati što ga donekle iznenadi.
Luka ga je glodao nježno, al nezasitno duž čitave osi. Jezikom je čak zalazio među jaja.
Znao je svoj posao vrlo dobro tako da je Dikan na svoje veliko iznenađenje svršio nakon 4-5 minuta.

-Nećeš to valjda progutat?

-A već jesam.

Dikan spremi žabu u hlače, uzdahne pa kaže:

-Sve je ovo jebena iluzija.

-Iluzija velike metafizičke ljepote.-doda Nižetić.

Dikan kimne I zapali cigaretu.

- 18:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.02.2009.

Debela cura i prorok

Bijeda debelih i ružnih je dirljiva. Stvarnost u njihovim očima je odavno mrtva i oni se potpuno prepuštaju praznini i zamišljaju jedan potpuno drugi svemir u kojem nema društvenih odnosa i nade u jebanje.
Laserska svijetlost je kao fotonski žilet rezala mrak i dim, bljeskala i držala ljude uvijek u stanju polu sljepila. Tu je vidjela svoju šansu. Bila je besprijekorno sređena, savršene puti, sa svježe feniranom crnom kosom, šminkom boje marelice na usnama. Ali bila je ponajprije svinja, sa blago izbačenom donjom vilicom, nezgrapnom glavom kamiondžije, sa ogromnim stupastim butinama jedva uglavljenima u gege preko kojih je nosila nekakvu suknju. Mogla je zahvaliti tek Wan der Waalsovim silama među molekulama polivinil klorida što su joj gege još uvijek bile na okupu. Zamrznuta u pozi za koju je vjerovala da izvlači najbolje iz nje šetala je diskotekom tek povremeno se vraćajući do svoje dvije prijateljice sa kojima je izašla. Nije mogla dugo biti u njihovoj blizini i gledati kako ih neprestalno salijeću muškarci i kako, kao za švedskim stolom, biraju i prihvaćaju razgovor sa onima za koje je ona držala da su najodvratniji. Gucnula bi brendy kole i malo zaplesala na tehnološke ritmove sa zapadnih ljestvica i još manje na domaće hitove koji su žarili i palili po zadnjim narodnjačkim rupama. Međutim zapravo nije mogla plesati. Pokreti su joj bili kao u alge sa cerebralnom paralizom. Jedini put kada je savršeno plesala i odlično se osjećala je bio kada je pojela extasy, za neku novu godinu, više se ne sjeća koju. Bila je među ljudima kao u toploj kozmičkoj kupci. Pokreti koje je izvodila nisu bili potpuno njeni, prepustila je nekom šaptu koji je dopirao iz svake točke prostora da je vodi. Istom šaptu koji oblikuje poljsko cvijeće i morske valove. Tada joj se činilo da je u njenom, nikada voljenom tijelu, ipak moguće živjeti. Sada se osjećala kao loš komad mesa koji predugo stoji u izlogu. Šanse da ga itko uzme su postojano opadale. Prijateljice su joj uto došle. Rekle su joj da su je tražile po čitavom „Hemingveju“, moraju ići, već je kasno. Rekla im je da će još ostati, da one slobodno idu. Čudile su se što neće ići s njima jer će onda morati pješačiti na drugi kraj grada. Slegnule su ramenima i otišle, a ona je ostala kao veliki usamljeni otok na podiju. Zbog nedostatka zraka i vrućine bila se oznojila i kosa joj je mokro visila tako da je izgledala kao veliki pokisli štakor. Pogledom je tražila druge poglede, ali susreti sa tuđim očima bili su toliko kratki da se nisu mogli nazvati susretima. Ljudi bi gotovo automatski nastavljali dalje put očima prema drugim ljudima, reflektorima, plafonu, tlu. Čak bi, kada bi ju vidjeli kako ih gleda, naglo pogledali u džep. U jednom trenutku oči su joj se spojile sa jednom prekrasnom djevojkom sa druge strane podija. Učinilo joj se da gleda u zrcalo. Oči te djevojke govorile su isto što je i ona mislila. Govorile su da bi život trebao biti drugačiji.
Popila je još pet brendy kola do zatvaranja i onda lagano sa ljudskim talogom koji ostane na svim zatvaranjima izašla vanka i krenula kući. Teturala je već pola sata, pa sat, ali još uvijek je bila na prvoj polovici puta. I dok je jedva zadržavala svoje ogromno tijelo na jednoj od nizbrdica, klimavo nabadajući asfalt štiklama, pokraj nje je u punoj brzini proletio veliki kotač, a nečija ruka ju je nježno obujmila i provukla se ispod njenog pazuha.
-kakav je ono kotač?-upitala ga je i odispod promatrala njegovo umirujuće lice, zavaljena u njegov polu-zagrljaj.
-prednji kotač sa starinskih bicikala.
-kako znaš?
-Znam kako izgleda prednji kotač na starinskoj bicikli. Puno je veći od stražnjega.
-ti mi izgledaš kao nekakav prorok.-škiljila je još uvijek vidljivo zgažena,- Diraš mi kralježnicu nekim čudnim valovima.
-i jesam prorok. Mogu ti proreći budućnost ako hoćeš.
-može, odlično.
-doći će do promjene u sastavu onih koji interpretiraju i označavaju. Označitelji su perverzni ljudi, zabijaju svoje zastave na svaki predmet i u svaki osjećaj, zatvaraju ih sve u uski interpretacijski prostor samih sebe. Imaju potpuni monopol na stvarnost i zato čitav svemir izgleda kao sumorni ponor.
-pa da u pravu si, jebem im majku gromobranom. Stvarnost je baš zbog njih odvratna.- Rekla je i izgubila nekoliko karakteristika pokislog štakora.
-ja imam jedan mini plan ili može se reći zadaću. Gradim bombu.
-kakvu bombu
-bombu koja odašilje EM impuls. Taj impuls sjebe svu elektroniku. Imam još par žičica spojit i onda idem u zagreb.
-šta ćeš u zagrebu?
-detonirat ću je ispred nove tv, baš u vrijeme red carpeta. Oni su prvi na redu. Malo pomalo sve ću ih sjebat. Rtl, hrt, t-ht yu nejm it.
-bolje ti je detonirat je negdi u hep-u ili šta ja znam pa da sjebeš cili grad.
-jebote dobra ideja.
-i ja želim napraviti jednu takvu bombu.
-imaš sve na internetu. Jednu manju je dosta lagano napraviti. Samo upiši u google «EM pulse bomb», možeš čak za pet dolara naručit nacrte za izradu, a za 50-ak ti pošalju jednu manju na kučnu adresu.

Hodali su još malo u tišini, a onda je prorok nestao kako se i stvorio ostavivši joj čestice koje cirkuliraju i osjećaj supravodljivosti u kralježnici. Noć više nije bila neugodna. Skinula je štikle u koje su joj bila uglavljena mesnata stopala i nastavila bosa. Stigla je kući vesela. Život joj je od tada priređivao manje zamki.
Već tjedan dana poslije čitala je o polusatnoj kliničkoj smrti glavnog grada. Svatko tko je bio u stanju kliničke smrti imao je izvantjelesno iskustvo pa tako i ovaj grad. Ljudi su napokon u potpunom mraku mogli vidjeti zvijezde jer je prorok odabrao dan kada su vjetrovi rastjerali smog. Nakon tog dana uslijedile su još mnoge kliničke smrti gradova koje su imale veliki utjecaj na njihovu percepciju. U tim trenutcima ljudi su bili osuđeni da budu isključivo na jednom mjestu, da budu određeni tim mjestom i svojim tijelom. Elektroničke proteze pomoću kojih su bili teleprisutni po čitavoj kugli im tada nisu funkcionirale. Odjednom bi postali amateri u gledanju i osjećanju jer je industrija gledanja u tim trenutcima bila ugašena. Taj osjećaj amaterizma imao je miris oslobođenja. Napokon je njihov pogled počeo postajati lagan i oslobođen tehnološke programiranosti, mogao je prodirati u nepoznate podprostore vidljivog horizonta. Gledanje je tada prestajalo biti fetiš i oko bi postajalo manje pohlepno kada bi se isključilo iz optičke gay parade. Sveprisutna javna slika koja je bila promjenjiva i radila stalnu pomutnju se u tim trenutcima gasila i ljudima je bio omogućen bistar pogled na mjesto na kojem se nalaze. Vrijeme je ponovno moglo disati i biti oslobođeno težine simultanog događanja i pretrpavanja trenutaka koji su po svojoj prirodi krhki. Čak su se i krijesnice počele vraćati u gradove jer je njihova komunikacija svijetlom odjednom bila moguća, barem u tim kratkim periodima zamračenja.
Otprilike dva mjeseca nakon prve detonacije, a nekih par sati prije druge, naša debela protagonistica se dogovorila sa prijateljicama za izlazak. Otišle su prvo malo u grad. Popile su nekoliko cocktaila. Prijezir u očima drugih bio je umanjen i nije joj više ništa značio. Otišle su zatim u hemingveja. Nije skidala osmjeh sa lica i njenim prijateljicama je to bilo izrazito čudno te su je stalno zapitkivale o čemu se radi. Nakon što su je po tko zna koji put upitale zašto je toliko sretna, da se možda ne drogira, ona im je odgovorila da stalno razmišlja o rečenici jednog filozofa kojeg čita. „Kakva filozofija“ čudile su se one, „Jesi li ti popizdila?“. „Nisam popizdila. I vi bi trebale čitat filozofiju.“,rekla im je. „Moš mislit. Pa dobro koja je to rečenica?“, upitala ju je bilo koja od njih dvije. „Pa ništa to je jedna parabola koja govori da što imaš raskošniji teleskop to vidiš manje zvijezda.“ „To nema smisla.“ odgovorila je druga bilo koja. „Shvatit će te malo kasnije.“, rekla im je pa otišla do šanka po jedan raskošan cocktail s kojim će ispratiti smrt raskoši u ovom disko klubu. Posegnula je mesnatom rukom u torbicu izvadila mobitel i izgasila ga. Onda je ponovno gurnula ruku u torbicu i okrenula gumb na bombi. Elektromagnetski impuls je bio tih i jezovit. Zavladala je tišina pa zaglušujuća buka. pojedini su počeli plakati kada su ustanovili da im ne rade mobiteli. ljudi su polako počeli izlaziti iz hemingveja. i ona je izašla sa postkoitalnim osmjehom. Na pločniku su sjedila dva alfa muškarca, glava naslonjenih na glagoljicom ispunjene podlaktice i plakali. Njihovi automobili sa četverostrukim auspusima nisu funkcionirali. Pomazila ih je po glavi i rekla im da će im automobili brzo proraditi. Digli su glave i pogledali je krvavim očima kao da gledaju nekog degeneriranog mesiju. Odgegala je dalje niz cestu. Čitav grad je bio u mraku. Bila je ugodno iznenađena jer to nije mogla prouzročiti njena džepna bomba.. Mogla je napokon zamisliti jedan svijet bez patnje i užasa gdje je život smirujuć, a smrt prijateljski čin. Veliki kotač za starinske bicikle projurio je pokraj nje, praznom cestom obasjanom mjesečinom.
Debela cura i prorok

Bijeda debelih i ružnih je dirljiva. Stvarnost u njihovim očima je odavno mrtva i oni se potpuno prepuštaju praznini i zamišljaju jedan potpuno drugi svemir u kojem nema društvenih odnosa i nade u jebanje. Laserska svijetlost je kao fotonski žilet rezala mrak i dim, bljeskala i držala ljude uvijek u stanju polu sljepila. Tu je vidjela svoju šansu. Bila je besprijekorno sređena, savršene puti, sa svježe feniranom crnom kosom, šminkom boje marelice na usnama. Ali bila je ponajprije svinja, sa blago izbačenom donjom vilicom, nezgrapnom glavom kamiondžije, sa ogromnim stupastim butinama jedva uglavljenima u gege preko kojih je nosila nekakvu suknju. Mogla je zahvaliti tek Wan der Waalsovim silama među molekulama polivinil klorida što su joj gege još uvijek bile na okupu. Zamrznuta u pozi za koju je vjerovala da izvlači najbolje iz nje šetala je diskotekom tek povremeno se vraćajući do svoje dvije prijateljice sa kojima je izašla. Nije mogla dugo biti u njihovoj blizini i gledati kako ih neprestalno salijeću muškarci i kako, kao za švedskim stolom, biraju i prihvaćaju razgovor sa onima za koje je ona držala da su najodvratniji. Gucnula bi brendy kole i malo zaplesala na tehnološke ritmove sa zapadnih ljestvica i još manje na domaće hitove koji su žarili i palili po zadnjim narodnjačkim rupama. Međutim zapravo nije mogla plesati. Pokreti su joj bili kao u alge sa cerebralnom paralizom. Jedini put kada je savršeno plesala i odlično se osjećala je bio kada je pojela extasy, za neku novu godinu, više se ne sjeća koju. Bila je među ljudima kao u toploj kozmičkoj kupci. Pokreti koje je izvodila nisu bili potpuno njeni, prepustila je nekom šaptu koji je dopirao iz svake točke prostora da je vodi. Istom šaptu koji oblikuje poljsko cvijeće i morske valove. Tada joj se činilo da je u njenom, nikada voljenom tijelu, ipak moguće živjeti. Sada se osjećala kao loš komad mesa koji predugo stoji u izlogu. Šanse da ga itko uzme su postojano opadale. Prijateljice su joj uto došle. Rekle su joj da su je tražile po čitavom „Hemingveju“, moraju ići, već je kasno. Rekla im je da će još ostati, da one slobodno idu. Čudile su se što neće ići s njima jer će onda morati pješačiti na drugi kraj grada. Slegnule su ramenima i otišle, a ona je ostala kao veliki usamljeni otok na podiju. Zbog nedostatka zraka i vrućine bila se oznojila i kosa joj je mokro visila tako da je izgledala kao veliki pokisli štakor. Pogledom je tražila druge poglede, ali susreti sa tuđim očima bili su toliko kratki da se nisu mogli nazvati susretima. Ljudi bi gotovo automatski nastavljali dalje put očima prema drugim ljudima, reflektorima, plafonu, tlu. Čak bi, kada bi ju vidjeli kako ih gleda, naglo pogledali u džep. U jednom trenutku oči su joj se spojile sa jednom prekrasnom djevojkom sa druge strane podija. Učinilo joj se da gleda u zrcalo. Oči te djevojke govorile su isto što je i ona mislila. Govorile su da bi život trebao biti drugačiji.
Popila je još pet brendy kola do zatvaranja i onda lagano sa ljudskim talogom koji ostane na svim zatvaranjima izašla vanka i krenula kući. Teturala je već pola sata, pa sat, ali još uvijek je bila na prvoj polovici puta. I dok je jedva zadržavala svoje ogromno tijelo na jednoj od nizbrdica, klimavo nabadajući asfalt štiklama, pokraj nje je u punoj brzini proletio veliki kotač, a nečija ruka ju je nježno obujmila i provukla se ispod njenog pazuha.
-kakav je ono kotač?-upitala ga je i odispod promatrala njegovo umirujuće lice, zavaljena u njegov polu-zagrljaj.
-prednji kotač sa starinskih bicikala.
-kako znaš?
-Znam kako izgleda prednji kotač na starinskoj bicikli. Puno je veći od stražnjega.
-ti mi izgledaš kao nekakav prorok.-škiljila je još uvijek vidljivo zgažena,- Diraš mi kralježnicu nekim čudnim valovima.
-i jesam prorok. Mogu ti proreći budućnost ako hoćeš.
-može, odlično.
-doći će do promjene u sastavu onih koji interpretiraju i označavaju. Označitelji su perverzni ljudi, zabijaju svoje zastave na svaki predmet i u svaki osjećaj, zatvaraju ih sve u uski interpretacijski prostor samih sebe. Imaju potpuni monopol na stvarnost i zato čitav svemir izgleda kao sumorni ponor.
-pa da u pravu si, jebem im majku gromobranom. Stvarnost je baš zbog njih odvratna.- Rekla je i izgubila nekoliko karakteristika pokislog štakora.
-ja imam jedan mini plan ili može se reći zadaću. Gradim bombu.
-kakvu bombu
-bombu koja odašilje EM impuls. Taj impuls sjebe svu elektroniku. Imam još par žičica spojit i onda idem u zagreb.
-šta ćeš u zagrebu?
-detonirat ću je ispred nove tv, baš u vrijeme red carpeta. Oni su prvi na redu. Malo pomalo sve ću ih sjebat. Rtl, hrt, t-ht yu nejm it.
-bolje ti je detonirat je negdi u hep-u ili šta ja znam pa da sjebeš cili grad.
-jebote dobra ideja.
-i ja želim napraviti jednu takvu bombu.
-imaš sve na internetu. Jednu manju je dosta lagano napraviti. Samo upiši u google «EM pulse bomb», možeš čak za pet dolara naručit nacrte za izradu, a za 50-ak ti pošalju jednu manju na kučnu adresu.

Hodali su još malo u tišini, a onda je prorok nestao kako se i stvorio ostavivši joj čestice koje cirkuliraju i osjećaj supravodljivosti u kralježnici. Noć više nije bila neugodna. Skinula je štikle u koje su joj bila uglavljena mesnata stopala i nastavila bosa. Stigla je kući vesela. Život joj je od tada priređivao manje zamki.
Već tjedan dana poslije čitala je o polusatnoj kliničkoj smrti glavnog grada. Svatko tko je bio u stanju kliničke smrti imao je izvantjelesno iskustvo pa tako i ovaj grad. Ljudi su napokon u potpunom mraku mogli vidjeti zvijezde jer je prorok odabrao dan kada su vjetrovi rastjerali smog. Nakon tog dana uslijedile su još mnoge kliničke smrti gradova koje su imale veliki utjecaj na njihovu percepciju. U tim trenutcima ljudi su bili osuđeni da budu isključivo na jednom mjestu, da budu određeni tim mjestom i svojim tijelom. Elektroničke proteze pomoću kojih su bili teleprisutni po čitavoj kugli im tada nisu funkcionirale. Odjednom bi postali amateri u gledanju i osjećanju jer je industrija gledanja u tim trenutcima bila ugašena. Taj osjećaj amaterizma imao je miris oslobođenja. Napokon je njihov pogled počeo postajati lagan i oslobođen tehnološke programiranosti, mogao je prodirati u nepoznate podprostore vidljivog horizonta. Gledanje je tada prestajalo biti fetiš i oko bi postajalo manje pohlepno kada bi se isključilo iz optičke gay parade. Sveprisutna javna slika koja je bila promjenjiva i radila stalnu pomutnju se u tim trenutcima gasila i ljudima je bio omogućen bistar pogled na mjesto na kojem se nalaze. Vrijeme je ponovno moglo disati i biti oslobođeno težine simultanog događanja i pretrpavanja trenutaka koji su po svojoj prirodi krhki. Čak su se i krijesnice počele vraćati u gradove jer je njihova komunikacija svijetlom odjednom bila moguća, barem u tim kratkim periodima zamračenja.
Otprilike dva mjeseca nakon prve detonacije, a nekih par sati prije druge, naša debela protagonistica se dogovorila sa prijateljicama za izlazak. Otišle su prvo malo u grad. Popile su nekoliko cocktaila. Prijezir u očima drugih bio je umanjen i nije joj više ništa značio. Otišle su zatim u hemingveja. Nije skidala osmjeh sa lica i njenim prijateljicama je to bilo izrazito čudno te su je stalno zapitkivale o čemu se radi. Nakon što su je po tko zna koji put upitale zašto je toliko sretna, da se možda ne drogira, ona im je odgovorila da stalno razmišlja o rečenici jednog filozofa kojeg čita. „Kakva filozofija“ čudile su se one, „Jesi li ti popizdila?“. „Nisam popizdila. I vi bi trebale čitat filozofiju.“,rekla im je. „Moš mislit. Pa dobro koja je to rečenica?“, upitala ju je bilo koja od njih dvije. „Pa ništa to je jedna parabola koja govori da što imaš raskošniji teleskop to vidiš manje zvijezda.“ „To nema smisla.“ odgovorila je druga bilo koja. „Shvatit će te malo kasnije.“, rekla im je pa otišla do šanka po jedan raskošan cocktail s kojim će ispratiti smrt raskoši u ovom disko klubu. Posegnula je mesnatom rukom u torbicu izvadila mobitel i izgasila ga. Onda je ponovno gurnula ruku u torbicu i okrenula gumb na bombi. Elektromagnetski impuls je bio tih i jezovit. Zavladala je tišina pa zaglušujuća buka. pojedini su počeli plakati kada su ustanovili da im ne rade mobiteli. ljudi su polako počeli izlaziti iz hemingveja. i ona je izašla sa postkoitalnim osmjehom. Na pločniku su sjedila dva alfa muškarca, glava naslonjenih na glagoljicom ispunjene podlaktice i plakali. Njihovi automobili sa četverostrukim auspusima nisu funkcionirali. Pomazila ih je po glavi i rekla im da će im automobili brzo proraditi. Digli su glave i pogledali je krvavim očima kao da gledaju nekog degeneriranog mesiju. Odgegala je dalje niz cestu. Čitav grad je bio u mraku. Bila je ugodno iznenađena jer to nije mogla prouzročiti njena džepna bomba.. Mogla je napokon zamisliti jedan svijet bez patnje i užasa gdje je život smirujuć, a smrt prijateljski čin. Veliki kotač za starinske bicikle projurio je pokraj nje, praznom cestom obasjanom mjesečinom.

- 15:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 14.01.2009.

Plesali smo u raskošnim haljinama za bal

Crna, monsunska zemlja na ljesu. Grob je anoniman. Samo kurdski grobar je tu sa svojom lopatom i podočnjacima koji mu vise kao dva krpelja.
I anatolijski pejzaž. Zemlja polako zatrpava drveni oklop. Trebat će nekoliko mjeseci da istrune jeftina jelovina i da se zemlja pomiješa sa ostacima mesa i utovljenim crvima. Smrt je najneposredniji način življenja u životu modernog čovjeka. Smrt i kratki period djetinjstva. Trebamo se više ugledati na orangutane i često u usta trpati zemlju, blatnjave listove, valjat se u blatu, tući se otvorenim dlanom po mokroj glavi u sred prašumske bare. Smrt bi nas tada zaticala kao proljetni pljusak, vesele i neimpresionirane, već odavno zaronjene u zemlju i najedene šumskim biljem i crvima.
Jedini znak da tu počiva netko bila je ploča 20*20 cm na kojoj je trebalo pisati Ahmet Yildiz, ali nije pisalo ništa.
Ispit je završio za mene neslavno. Ispit iz Komunikacijskih sustava. Mali asistent koji nalikuje na svježe ošišanog isusa mi je pronašao šalabahter koji sam površno skrio u trigonometrijskim formulama. Idem prema gradu čitajući u hodu Reartikulaciju, časopis koji mi ocu svakog mjeseca u tri primjerka šalje Marina Gržinić, slovenska filozofkinja. Ona je jedna od četvoro urednika revolucionarnog časopisa u čijem zaglavlju stoji UMETNIŠKO-POLITIČNA-TEORETIČNA-DISKURZIVNA-PLATFORMA. Svaki tekst je napisan na slovenskom i na engleskom. Na članak koji sam nasumično otvorio padaju rijetke kapi kiše. 15. lipnja je datum kada su Ahmeta Yildiza rođaci dočekali na izlasku iz kafića i izrešetali ga da bi povratili čast obiteljskom imenu. Bio je homoseksualac i to je otvoreno rekao u jednom časopisu. Pokopan je u neoznačenom grobu.

Stigao sam u grad. Oblaci su ružičasti i nalikuju na tampone koje je iskoristio pa razbacao alkoholizirani bog. Sumrak je. Ušao sam u ljekarnu koja se nalazi u blizini autobusne stanice. Ljudi kojima su potisnuti snovi o slobodi izašli kao odvratne izrasline po licu ili pak u vidu hemeroida, raznih bolesti, kroničnih upala, općenito deformirani ljudi čije tijelo kao ekspres lonac pred eksplozijom ne može više zadržavati nepregledne fondove divlje zarobljene energije stajali su u dugačkom redu sve do samog ulaza. Ušao sam i stao u red. Previše ljudi je bilo bolesno i tu je nešto smrdilo. Priču o znatnom produljenju ljudskog vijeka u novije vrijeme nisam pušio. U predpovijesti su ljudi živjeli čitave aeone, jeli preko stopedeset vrsta raznih biljaka, radili najviše četiri sata dnevno.
Došao sam na red i zatražio iglu i špricu. Ni zgranuta lica debelih žena u redu, lica unakažena prekrasnim kapilarnim arabeskama, ni začuđeno lice farmaceutkinje koje je odavalo koktel prijezira i sažaljenja nisu mi ništa značili. Sačekao sam zatraženo, bacio na stol nekih desetak kuna i izašao kao iz katakombe pune leševa ponovno na svježinu otvorenog prostora. Zamišljam da su se slično osjećali oni silni ljudi na 106., 107. i ostalim katovima WTC-a u plamenu u trenutku kada su izašli iz tjeskobnog zadimljenog prostora svojih ureda u kojima su se polako kuhali. Izašli su potpuno van, čitavim tijelom. Stajali su na samom rubu prozora, mahali bijelim maramama i udisali svježi zrak držeći se za udubljenja na zgradi kao alpinisti. Pod njima se pružao prekrasni pejzaž kao veliki nevidljivi jastuk kataklizme i tisuće ljudi koji gledaju prema gore. Svako čudovište iz daljine izgleda lijepo. Mora da im je i njihovo društvo odgore izgledalo savršeno.
Baš kao ispod njih i nada mnom se sada pružao sivi ponor od stotinjak katova i prijetio svojom antigravitacijom i osjećajem uzvišene beskonačnosti. Prazni prostor neba kao prostor neizmjerne energije, destruktivne energije koja je paradoksalno stvaralačka.
Nedavno sam čuo za jedan test kojim provjeravamo važnost nekog svjetskog događaja. Jednostavan je i sastoji se u tome da se pokušamo prisjetiti mjesta gdje smo se nalazili kada smo čuli za taj događaj. Sjećam se dobro, test je upalio, bio je dan sličan ovom. Bio sam još u srednjoj i igrali smo nogomet na Mejama ispod marjana. Morali smo prethodno očistiti igralište od nekoliko automobila bezobzirnih budala koje su parkirale na školskom igralištu. Neke smo odgurali manualno usput im razbivši retrovizore i haube na koje smo skakali. Neki su se vlasnici pojavili i sami maknuli svoje automobile. Bio sam dao odličan gol malo zdesna, iz kosa, sa nekih desetak metara. Balun je udario u prečku na samom uglu i odbio se u pod iza leđa golmana. Deset sekunda nakon toga nekome je zazvonio mobitel i ovaj je otrčao javiti se. Poslije razgovora je rekao svima da su avioni pogodili tornjeve WTC-a. Kasnije, kada sam stigao doma pogledao sam snimke rušenja koje su se uporno vrtile na televiziji iz svih mogućih kuteva, savršeno kadrirane kao holivudski blockbusteri. Tada još nisam znao ništa o imperijalističkoj politici SAD-a i gledao sam na to kao i svaki prosječni, neobrazovani amerikanac, kao na bezumni čin vjerskih fanatika. Svaki samoubilački napad se od tada, ali i prije nazivao činom glupog fanatika. Činjenica je bila pak da je od 1980. do 2001. izvedeno 188 samoubilačkih napada od kojih je vrlo mali broj imao veze sa vjerskim fundamentalizmom. Tako mi je barem Srećko rekao. Rekao mi je i da su 75 napada od tih 188 izveli Tamilski tigrovi, marksističko-lenjinistička grupa koju je pratio kao što neki prate dinamo. Fanatizmom se odbacivalo bilo kakve racionalne uzroke terorizma. Svi mi nismo bili spremni dovesti u pitanje naš banalni materijalni komoditet zbog nekih tamo Iračana, Roma u Sloveniji ili Alžiraca u Parizu koji pale vlastitu imovinu ili ako ne zbog njih onda zbog nas samih koje je proždiralo to famozno slobodno tržište dok smo se postojano približavali euroatlantskim integracijama. Baš poput njemaca 1941. i mi smo u hladnim noćima promatrali ljudski pepeo koji pada na grad i pretvarali se da je to snjeg. Ali ovaj put pepeo je poticao od nas samih.

Promatrao sam toga dana rušenje tih ogromnih konstrukcija na televiziji potpuno nezainteresiran za ideološki kontekst i dok su se pretvarali u prah osjetio sam iznenada ogromnu estetičku ugodu. Ali tu estetičku ugodu nisam potiskivao poput nekih kasnijih kritičara tog događaja i proglašavao je barem jednim dijelom amoralnom i perverznom. Čak je i Kanta svojedobno dovodila u nedoumicu pojava tih a priori osjećaja koji se javljaju kao posljedica neke predodžbe, ali su sami po sebi(osjećaji) transcendentalni i protive se svakoj logici te predodžbe. Ti osjećaji su najčešće potpuno oprečni sklopu osjećaja koje propisuje društveni moral. Neki ih smatraju klicama čistog zla, a ja ih smatram početkom svega.
Ta ugoda koja me čitavog ispunjavala imala je elemente zadovoljstva koje se obično javljalo kada bih istisnuo malo veći čir ili odrezao nokat na palcu koji dugo nisam rezao. Ugoda čišćenja i odbacivanja nepotrebnog. Ali prije svega bila je to ugoda pred ogromnom silom praznine koja poravnava sa zemljom tu zastrašujuću konstrukciju ljudskog ega tj. ega moderne civilizacije, dva falusoidna, bezlična tornja. Upravo tu se krio izvor ugode, u potisnutoj želji za vlastitom smrću kroz smrt ega i njegove volje za moć. Prešutno žudimo za nekakvim idealiziranim slučajem u kojem sa sigurne udaljenosti promatramo vlastito tijelo kako umire i nestaje u velikoj katastrofi. Podsvjesno želimo radikalno novi početak koji je jedino moguć u razaranju temelja ovog u svakom smislu degeneriranog društva (a tu mislim najviše na misao današnjeg čovjeka koja je okupirana totalitarnim simbolima i formama dizajniranim da drže tu misao u konstantnoj ravnoteži straha, bez mogućnosti istinske misaone improvizacije).
Ali još dublje, ispod svih tih slojeva svijesti, pronalazimo, malu metaforičku žljezdu koja je vrlo vjerojatno sama jezgra čovjeka. Ona emitira to zadovoljstvo pred destrukcijom koje se može bez pretjerivanja usporediti sa toplinom prvog sisanja majke i sa pravim osjećajem ljubavi. Ljubavi prema životu kao takvom. Susret sa tom silom sam zamišljao kao susret sa načelom koje nas je stvorilo, sa našom istinskom majkom koja je neuništiva, koju je nemoguće pripitomiti, kupiti, uopće imenovati. To je bio susret sa majkom čije osobine posjedujemo.

* * *
Prenuo sam se iz reptilske meditacije i grijanja nepomućenim tokom misli pa pogledao oko sebe po sobi. Već je bio davno pao mrak. Pisao sam sigurno tri sata bez prestanka. Pogledao sam u tečice koje su stajale na toploj keramičkoj peći. Sva voda je odavno isparila. Uzeo sam bocu sa stola i ulio u posudice malo vode uz zvuk jako sličan pišanju po vatri. Upalio sam televiziju i pustio božićno izdanje plesa sa zvijezdama da mi idiotski gegovi gojaznog voditelja probude osjetila i vrate ih u funkciju. Na neki način mi je i godila božićna pjesma koju su pustili na kraju emisije. Zazvonio mi je mobitel. Izvadio sam jednu vrećicu crnog čaja iz kutije i ubacio je u posudu na peći pa se javio. Bio je Srećko i htio je da mu otvorim ulazna vrata. To je bio jedini način da netko uđe i dođe do mene jer su prvo hodnik, a onda i velika soba sa slikama mog starog spriječavale dopiranje bilo kakvih zvukova do sobe u kojoj sam bio. Ustao sam i otišao mu otključati vrata.
-Jesi donija fotoaparat?- pitao sam ga
-Naravno da da. Jesi ti nabavija nekakav serum za špricu?
-Da da.-rečem uzdignutog prsta
-Pa dobro šta će to bit?- upitao me čudeći se visokom stropu na kojem su se nazirali ostaci nekakve stare freske. Nalazili smo se u palači mletačkog dužda iz petnaestog stoljeća.
-Evo upravo se kuha. Većinu ćemo popit, a ostatak ćemo iskoristiti kao fatalnu tekućinu.
Nagnuo se nad posudicu i zavirio u nju kao u duboki bunar.
-Crni čaj?- rekao je blago začuđen.
-Pa da. Zapravo nije uopće važno šta ćemo stavit u špricu. Ionako će bit mrkli mrak.
-Al ipak moramo osvjetlit ubrizgavanje. Bez toga nikako ne možemo. Mora se točno vidit šta radimo.
-Da osvjetlit ćemo, al znaš da se na ovom fotoaparatu ionako ne vidi previše. Ako baš inzistiraš možemo stavit kokakolu.- rekao sam sa nezainteresiranošću za predmet razgovora pa ustao i otišao do manjeg stola u kutu sobe i uzeo sa njega polupraznu dvolitrenku kokakole koja je ostala od posljednje terevenke.
-To je ipak bolje. Moramo koristit nedvosmislene simbole. Crna boja je svakako jasna poruka da se radi o otrovu. A i kokakola je odličan simbol sam po sebi. Klin ćemo izbit klinom.-reće Srećko pa uzme sa stola Anarhoprimitivizam Johna Zerzana i počne ga listati.
-Jesi li čita tu knjigu?-upitao sam odsutno i više automatski
-Ne nisam, ko je ovaj?- upita me pa uzdahne, kao da je već neko vrijeme držao taj zrak u plućima. Prvi znakovi nervoze. Osjećao sam i sam kako blaga tjeskoba ključa u mom stomaku iako se zapravo nisam bojao da nam plan neće uspjeti. Bilo je previše jednostavno. Nisam odgovorio na njegovo pitanje. Jedna druga stvar me mučila. Sama priroda terorističkog čina mi je plesala pred očima šireći kao egzibicionist svoj baloner, prodavajući mi usput parabole izvrnutog smisla.

-Mi na neki način ipak naginjemo terorizmu, ali više na jedan potpuno nesvjestan način. Tek mi se danas ukaza pravi smisao anarhističkog čina. Ta arhetipska ugoda pred ogromnim rušilačkim poduhvatima je sama srž fascinacije anarhizmom. Srušit nešto što je do maloprije imalo jasnu svakodnevnu namjenu, sravnit ogromni neboder i učinit ga potpuno neprepoznatljivim.- govorio sam šetajući malim prostorom gore dolje.
-Zapravo cilj je pretvorit nešto šta nam je oduvijek poznato u nešto potpuno strano. Na perverzan način mu promijenit namjenu. Svjetski trgovački centar postaje iznenada hrpa ruševina, a avion terorističko oružje. Čak i kokakola u našem činu mijenja se iz osvježavajućeg pića, simbola američkog sna u krvnika onih koji su zarađivali na njoj.- rekao je Srećko zainteresiran osnovnom idejom.
-Da, i tu je početak slobode. Prvo se javlja strah i dezorjentiranost jer je ono što je predstavljalo naš materijalni i duhovni dom uništeno, ali polako ispod straha izranja plima ugode, skoro kao da se nalazimo na nekom putovanju daleko od kuće. Odjednom čovjek, u tom stranom prostoru, osjeti nevjerojatnu lakoću misli i kretanja kroz prostor. Breme djelovanja i razmišljanja je nestalo jer je nestala ona lažna udobnost domaće atmosfere i lažan strah da se ne izbaci iz ravnoteže naš dobro ugođeni život. To je rušilačka ugoda. Važno je raskrinkat farsu onoga šta predstavlja naše prirodno civilizacijsko okruženje.
-Da. Ta mirnoća koja se javlja nakon prvotnog šoka jednaka je mirnoći plemena koja još uvijek žive u lovačko-sakupljačkim zajednicama, koja nemaju privatno vlasništvo. Imaju nastambe koje lako mogu zamijenit novima ako se ove unište. Čitava priroda je njihov dom i u njoj se osjećaju ugodno. U njihovim životima ne postoji nikakav oblik neizvjesnosti.
-Ja san mislija da nisi čita Zerzana?
-Ma čita san ga, zajebava san se, nego moramo odredit namirnice koje ćemo nafiksat. Ja mislim da bi se trebali fokusirat samo na šunku.- reče Srećko pa skine ruksak koji mu je čitavo vrijeme visio preko ramena. Stavi onda ruksak na pod, otkopča ga i izvadi dva tomislava iz njega.
Uzeo sam jednoga od njih i otvorio ga upaljačem.
- Mislim da moramo ubacit bar još jednu ili dvi namirnice da bi ekonomska šteta bila veća. Šunka je u biti prejeftina. Ja bi ubacija barem još piletinu.
-Ok, slažem se. Onda smo to dogovorili.-odgovorio je nakon čega smo zalegli na kauč i meditirali. Slušali smo još neko vrijeme muziku na laptopu i pili pivo. Krenuli smo oko 11 ipo. Trebalo nam je otprilike pola sata do Superkonzumovog skladišta gdje smo se trebali naći sa Srećkovim poznanikom koji nas je trebao pustiti unutra.
Zaogrnuti u šalove sa zimskim kapama na glavama došli smo pred veliki magazin koji je izgledao kao aluminijska postapokaliptička crkva. Čovjek je izmilio iz mrklog mraka čuvši naše korake. Kimnuo nam je glavom i prstom nam pokazao odškrinuta limena vrata. Odveo nas je bez riječi do rashlađene prostorije sa kvarljivim proizvodima. Sve smo izveli profesionalno. Srećko je svijetlio džepnom lampom istodobno snimajući moje kirurške pokrete punjenja šprice iz posebne male posudice sa gumenim čepom, a potom i ubrizgavanja sadržaja u ogromne mortadele i šunke nalik na avionske projektile. Jedva smo našli sekciju sa nekoliko purećih pakovanja pa u njih ubrizgali kokakolu ne cjepidlačeći što se nije radilo o piletini.


* * *
Sutradan je kao bomba odjeknula vijest o otrovanim namirnicama u Konzumovim dućanima. Video dvojice bandita koji ubrizgavaju otrov za štakore u konzumove proizvode bio je najgledaniji toga dana na youtubeu. Nekoliko žrtava koje su povraćajući u kameru tvrdile da su otrovane šunkom su znatno poboljšale ekonomski učinak naše akcije. Navečer smo se našli u našem anarhističkom stožeru, u mletačkoj palači u centru grada. U raskošnim haljinama za bal, kakve su nosili na bečkom dvoru, smijali smo se TV dnevniku, igrali stolni tenis pilama za drvo i pili campari pomiješan sa oranginom. Mržnja prema životu, koja je još od početka povijesti izvirala iz nikad dosegnutog opipljivog životnog smisla, bila je rasplinuta zrakom kao aerosol, a mi smo je bojili dahom, rastjerivali haljinama i puštali vanka kroz širom otvorene prozore.

- 13:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 26.12.2008.

Jebanje na kiši

Potreba za govorom kroz šutnju slama bića
U bučnim civilizacijama. njihove duše su prozirne
Kao bijele plahte i izdržljive nauštrb tankoćutnosti
Sateliti im čupaju oči i čeprkaju analne otvore
Dopuštaju im tek da tiho gutaju suze
Oni ponekad izvedu pse u park, šetaju
Po mokroj travi osjećajući se kao jeka
Bez jasnog porijekla, osjećajući se kao
Promašena prirodna anomalija

Stružemo odumrlu kožu sa noseva
Zadubljeni u bunar osluškujemo
Ples ništavila, rad crijeva, tranzitne radnje
Propalog društva u betonu, ljudi sa ljuskama
Imperij izrastao iz ejakulata boga koji se dosađuje
Sanjamo duboke šume u kojima nas može
Samo sunce pronaći

Hrabrost je nadohvat ruke, kao neprigušen
Korak u more, bosa noga u hladnoj tekućini
Jedan običan čin svlačenja kože u javnosti
Neprigušeno koračanje, neprigušene riječi
Neprigušena eksplozija
Slobode, slobode, slobode,
Eksplozija kristalne vode, krv i dijamanti
Zabodeni u lice. Podsjeća na jebanje
Na kiši

- 15:36 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.12.2008.

Brandiranje fašizma

Šefik Šeki Tatlić

Ako je srednjovjekovna moć Pape i Velikog inkvizitora ležala u činjenici da su znali da Bog ne postoji (Baudrillard), onda današnja moć vladajuće klase u kapitalu leži u činjenici da znaju da demokracija (u svom striktno humanističkom smislu) ne postoji, ali apsolutizacijom prava na istinu o njoj, ona vrlo dobro služi istom ideološkoj matrici u kojoj je jedina istina u demokraciji, istina kapitala

Nedavno je u Hrvatskoj počela kampanja u kojoj se preko “simpatične” TV-reklame počeo promovirati info-telefon na kojem građani mogu dobiti sve “relevantne” informacije o Europskoj uniji. U ovoj izrazito šarenoj reklami dok gledamo slike Brandenburških vrata i Eiffelovog tornja, ugodni pjevajući glas uz razigranu, optimističnu muzičku podlogu, sugerira nam da ne slušamo one koji govore protiv EU-a, da lijepo možemo nazvati info-telefon te dobiti bilo kakve informacije o Europskoj uniji… osim onih naravno koje se, recimo, tiču nedavnog sastanka G8 u Hellingendamu: zabrane prosvjeda protiv summita, dizanja bodljikave žice oko grada, brutalnih policijskih metoda protiv prosvjednika, te upotrebe nekadašnjih metoda istočnonjemačke policije (Stasi) današnje njemačke policije, u kojima se policijski psi treniraju da preko mirisa tkanine izoliraju “najagresivnije” sudionike demonstracija koji će biti “demokratski” tretirani od policije.

Sve to koincidira s povećanim brojem izvještaja o tomu kako većina hrvatskih građana ne odobrava ulazak Hrvatske u NATO, a na što hrvatska vlada reagira tvrdeći da to nema veze, te da treba “raditi na promjeni” mišljenja populacije.

Dakle, imamo liberalnu demokraciju u kojoj nema veze što građani misle, u kojoj je prosvjed zabranjen, u kojoj su policijske metode identične onima iz doba “socijalističkog mraka”, te u medijima umjesto sumornih lica partijskih političara koji “rade na tome” da promijene mišljenje populacije, sada vidimo veselu, razigranu reklamicu u kojoj se jedna brutalna kapitalistička tvorevina – EU – reprezentira kao zemlja Teletubbiesa.

Iako bi “dobronamjerni” neupućeni promatrač ove primjere konstatirao kroz tvrdnju da liberalne demokracije još nema dovoljno da bi se razriješile te kontradikcije, zapravo je riječ o tome da liberalne demokracije ima i opasno previše…

Demokratski totalitarno

Ako pogledamo neke bivše totalitarizme kao imperijalizam, fašizam i nacizam (iako je pitanje koliko su uopće bivši…), vidimo da su neka od njihovih određujućih svojstava fiksna lokacija moći (država, partija) homogena ideološka simbolika i segregacijska isključujuća društvena dinamika (temeljena na rasnim i/ili političkim osnovama) koja isključivanjem nepodobnih iz društva, pa i iz života, osigurava režim moći netaknutim.

Danas imamo liberalnu demokraciju čija su određujuća svojstva fleksibilna lokacija moći – države su neovisne samo u onoj mjeri u kojoj osiguravaju protok kapitala sigurnim te u onoj mjeri u kojoj su integrirane u nadnacionalne sustave moći. Nekad homogena, ideološka simbolika danas je heterogena – oličena u životnom stilu, brandu, konzumerizmu, logu i partikularizirajućim politikama identiteta. A masovno isključenje postalo je masovno uključenje za potrebe tržišta, te je segregacija, od rasno-političke postala tržišno uvjetovana.

Ono što je zajedničko za sve ove totalitarizme ipak je njihova Jedina istina, njihovo pravo na istinu, ili, kako bi rekao Badiou, svaki proces apsolutizacije istine organizira Zlo. (Badiou, Alain, Ethics – An Essay on the Understanding of Evil; London-New York, Verso, 2002.)

Dakle, dok se liberalna demokracija veselo propagira, svjedočimo pobjedi fašista Sarkozyja u Francuskoj, koji svoju “legalističku” retoriku temelji na segregaciji svojih državljana ne-bijelog porijekla, Amerikanci u svojim koncentracijskim logorima osnivaju koncentracijske logore Guantanamo ili Abu Ghraib, mještani jednog slovenskog mjesta, uz pomoć policije, u stilu linča s američkog juga 19. stoljeća protjeruju starosjedilačku romsku obitelj iz svojeg mjesta, EU otvara granice za kapital, zatvara ih za ljude, a hrvatski premijer Sanader rasprodaju nacionalnih strateških resursa i hrvatski vanjski dug od 30 milijardi dolara resursa uspješno promovira kao uspjeh.

Svi nabrojani primjeri nisu nikakav odraz nedostatka demokracije, nego odraz upravo njezina viška. To jest, svi nabrojani primjeri odraz su Jedne istine demokracije koja prije svega monopolizira pravo na definiciju istine. Banalno rečeno, sve je dopušteno zarad spasa demokracije ako je ista ugrožena, a kako svakodnevno čujemo preko masmedija, jadna demokracija ugrožena je stalno. A pravo da je spasi ima samo ona vladajuća klasa koja od nje najviše i profitira. Ako je srednjovjekovna moć Pape i Velikog inkvizitora ležala u činjenici da su znali da Bog ne postoji (Baudrillard), onda današnja moć vladajuće klase u kapitalu leži u činjenici da znaju da demokracija (u svom striktno humanističkom smislu) ne postoji, ali apsolutizacijom prava na istinu o njoj, ona vrlo dobro služi istom ideološkoj matrici u kojoj je jedina istina u demokraciji, istina kapitala.

Ne zavaravajmo se, situacija je još gora. Ne samo da vladajuća klasa zna da demokracija ne postoji nego to “zna” i većina, nižih, proizvodnih klasa, ali im jednostavno nije bitno, jer cilj klasnog društva i nije sloboda (u svom egalitarno-humanističkom obliku), nego integracija u sustav moći koji od njezine eksploatacije i profitira.

Proizvodnja istine ili istina proizvodnje

Prema McKenzie Warku, “klasno društvo u svom apstraktnom obliku rađa se iz akumulacije viška vrijednosti i predstavlja raskid s rasipanjem viška vrijednosti u vidu raskoši i dara te vraćanje viška vrijednosti natrag u samu proizvodnju. Od sada će u suvišku biti sama proizvodnja, koja će uvijek iziskivati odgovarajući suvišak žudnje” (Wark, McKenzie, Hakerski manifest; Zagreb, Multimedijalni institut, 2006.).

Klasno društvo u svom apstraktnom obliku današnje je društvo čiji su sektori proizvodnje primarno u domeni informacije, vladanja nad protokom informacije i monopolu nad njezinim značenjem.

Slijedom toga, u kontekstu vraćanja viška vrijednosti u samu proizvodnju, proizvodnju ne treba shvatiti samo kao materijalnu nego kao proizvodnju samog koncepta jedne istine kapitala. Konkretnije, ovakvu proizvodnju treba shvatiti kao proizvodnju daljnje relativizacije učinaka kapitala. Što znači, svaka segregacijska praksa, od one rasne do tržišne, prvo biva relativizirana, a onda integrirana u kapital kao “tržišna nužnost”, koja je nužna zarad održanja dostignutog “stupnja slobode” u demokraciji…

Naime, nije samo segregacija po spomenutim osnovama ideološka refleksija liberalnog kapitalizma, nego je upravo relativizacija istine o uzroku same segregacije današnja totalitarna ideologija.

Stoga, Warkov suvišak žudnje, suvišak je žudnje za integracijom u sustav moći koji beskrajno proizvodi, s jedne strane Barbie lutkice, a s druge strane unakažene leševe po Trećem svijetu. Ako pogledamo uprizorenje ove patološke žudnje, pogledajmo bliski primjer patetičnih kolonija kapitala iz jugoistočne Europe, Slovenije, Hrvatske i BiH. Ove zemlje će danas rado poslati svoje vojnike u Irak da ginu deminirajući pristupe naftnim poljima za Amerikance (iako u kolokvijalnom govoru svi nalaze Busha imbecilom…), a što će od populacije istih zemalja biti percipirano kao daljnji stupanj integracije u euroatlantske integracije te famozno slobodno tržište.

To nije pitanje “neinformiranosti” kakvim ga pseudo-sociolozi i režimski (prodemokratski) novinari vide, nego je to masovno uprizorenje žudnje za banalnošću osobne komodifikacije, čiji subjekti znaju o čemu se radi, ali podizanje stupnja svoje materijalne i etičke komocije ipak stavljaju ispred “nekih tamo” Iračana, Roma u Sloveniji ili Alžiraca u Parizu… To je ista ona “neinformiranost” od koje su Nijemci “patili” 1941., kada su im susjedi Židovi u formi pepela padali po kućama…

Naime, svaki fašistička praksa, bilo ona mučenje i ubijanje civila u Iraku, opresija nad Romima i/ili “južnjacima” u Sloveniji, masovna segregacija Francuza neeuropskog porijekla ili brutalno obračunavanje europskih policija s antiglobalističkim demonstrantima, koju većina populacije koja ostvaruje svoj komoditet na “slobodnom tržištu” brandira kao demokraciju, bit će prihvaćena kao nužna zarad održaja istog stupnja komocije održivom i istine o sustavu, kapitalu, koji tu komociju održava vitalnom.

Dakle, za razliku od nekadašnjih izbezumljenih Mussolinijevih govora, ili Goebbelsova zvjerskog “obraćanja javnosti”, danas smo dobili umilni glasić koji nas na EU info telefonu lijepo uvjerava da je kapital, tj. liberalna demokracija kao njegov brand, najbolji mogući sustav koji vrijedi održati pa makar i po cijenu “nekoliko” stotina tisuća mrtvih i stotina milijuna gladnih i obespravljenih. Na telefon se ne javlja nitko drugi do kapitalistička zvijer.

Šefik Šeki Tatlić teoretičar je iz Sarajeva koji piše doktorat u Zagrebu.


Tekst uzet iz Zareza, br 223
- 12:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.10.2008.

Broš

Nisam odavno rekao riječ broš. Imala je zlatni trokut u obliku broša na tkanini u obliku košulje koju je imala na mesu u obliku ljudskog tijela. Poštovala je hijerarhiju trokuta. Subjekt, objekt i vanzemaljski osjećaj između njih. Kada bi gledala mokre tupee ljudi koji kisnu ili svilene košulje na koži debelih znojnih muškaraca osjećala je da njeno gnušanje nema veze sa onim što promatra, da ono dopire duboko iz svemira, sa jedne jedine točke zadužene za odnose promatrača i promatranog. Toga dana išla je na zadnji sat iz tečaja klanja. Njena majka i njena baka i njena baka i njena dvostruka baka radile su u klaonici, stoga je i ona osjećala potrebu da nauči taj zanat i bila je donekle sretna što će moći, donositi zadnje obroke jadnim životinjama predviđenima za klanje i oduzimati im njihove jadne živote. Taj dan su imali jedan mali završni diplomski rad u kojem su mogli demonstrirati svoju novonaučenu vještinu na životinji po želji. Zadnjih par dana je intenzivno razmišljala o tome na kome će demonstrirati svoje nove vještine i tek u zoru, na dan završnog ispita odlučila je da to bude njezin pekinezer Bukowsky. Pred komisiju je došla sa psićem i košarom prekrivenom crveno-bijelom kariranom kuhinjskom krpom kakva se koristi kao simbol za domaće proizvode, najčešće marmeladu. Stavila ih je oboje na stol. Makla je krpicu i suvereno počela vaditi predmete iz košarice pred skeptičnim pogledima komisije, dok je Bukowsky mirno ležao. Cd-player, pladanj pun svježe narezanog pršuta, slasne baklave, mlohave i ljepljive od šečerne tekućine, pirjane banane u vinskom šatou, pšenično pivo i nojevo meso punjeno mljevenim pederom iz paname. Sve omiljena jela njenog 13-godišnjeg pekinezera s kojim je bila gotovo nerazdvojna sve ove godine. Pustila je album Nicka Cavea iz osamdesetšeste koji je uvijek puštala Bukowskom kada je bio bolestan. On je odmah živnuo i počeo njuškom prebirat po svojim toplim testisima. Stavila mu je pršut pod njušku i u zdjelicu ulila pola boce pšeničnog piva. Dok je jeo pokazivala mu je slike iz djetinjstva, kada su oboje bili mlađi i u dvorištu se igrali na zelenoj, proljetnoj travi, kada su se rugali leptirima i njihovom kratkom apsurdnom životu, trčali poljem infracrvenih makova. Na jednoj slici je imao čitavu njušku zaronjenu u tortu. Bilo je to za njegov 3. rođendan, gledao je sa zanimanjem dok je zalijevao komadić noja hladnom pivom. Pričala mu je o toplom ljetu te godine i postojanoj dosadi na jezeru među turistima i mokrim kupaćim hlaćicama. Prešao je na baklave dok mu je pokazivala sliku sa pomrčinom sunca i sa osjećajem besmisla koji je kao nešto što ih nije diralo plutalo čitavim horizontom oko njih.
Izvadila je iz pregače veliku mesarsku sjekiru i prerezala ga na dva dijela, baš kada je glodao pirjanu bananu i uživao u emancipirajućim Caveovim stihovima. Bio je savršeno sretan kada je umro. Komisija je bila zadivljena. Takvo meso će biti izrazito ukusno, bez ijedne molekule hormona stresa. Dobila je čistu peticu. Bukowsky nije ni trznuo. Ostao je ukipljen kao skulptura u jantaru, sa psećim osmjehom na licu.
Zlatni broš je bacao izlomljenu svjetlost na njenu diplomu koju je držala visoko u zraku i promatrala sa sjajem u oku. Iza ugla je bila mesnica. Ispred ju je čekala sretna majka i dugi red ljudi koji su imali drukčije običaje, koji su išli spavati u haljinama, koji su hodali bosi po krovovima, pili gorki napitak od korjenja koji je dobar za želudac, davali umjetno disanje pelikanima. Njima je društvo pripisalo neljudsku dimenziju i odredilo da nemaju nikakvu vrijednost. U ruksaku koji je nosila na leđima njena oštra sjekira sanjala je o krhkim ljudskim vratovima. Površna agonija na njihovim licima tik prije smrti uvijek joj je izgledala smiješna i daleka kao najdalji kut na njenom zlatnom pravokutnom brošu. Predstojali su joj bezbrižni dani u državnoj klaonici za otpisane ljude.

- 15:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 29.03.2008.

Kako sam posjetio Marija Ančića

Iako sam naslućivao nisam ni slutio da će baš tako izgledati nakon deset godina. Raspitao sam se kod nekih ljudi u gradu i ispostavilo se da i dalje živi na istoj adresi stoga sam smjesta otišao do Keruma iza njegove zgrade, kupio bocu malo boljeg, crnog vina pa otišao sa velikom strepnjom do njegovog stana. Otvorila mi je njegova majka i samo pokazala prstom prema njegovoj sobi. Otškrinuo sam oprezno vrata i provirio unutra. Miris koji me je dočekao bio mi je poznat još od vremena kada sam njegovao djeda i baku na samrti i redovito im mijenjao pelene i prao spolovila. Zvuci postmodernog jazza su treštali iz surround sistema koji ga je okruživao. Isprva sam bio vrlo sumnjičav, ali ispostavilo se da je to ipak on, obasjan xenonskim sjajem laptopa i gotovo srastao sa kožnom stolicom koju je moguće okretati. Tko zna kojim čulom je detektirao moju nazočnost, ali bilo je jasno da je upravo to uzrok njegovog naglog zakretanja u stolici. Imao je najmanje 170 kilograma. Nakupine sala ispod pazuha prelijevale su mu se preko naslonjača za ruke. Bijela, sergio tacchini majica bila mu je puna rupa od cigareta i imala je mrlju preko čitavih prsa satkanu od manjih mrlja različite starosti i nijansi plavog i crvenog. Nosio je kratke hlaće koje su jedva držale na okupu abnormalne mišiće na njegovim znojnim bedrima. Nasmijao se od uha do uha kada je shvatio da sam to ja tj. kada je vidio bocu u mojoj ruci. U ustima je imao gumu sličnu onoj što je nose boksači u mečevima. Stišao je jazz, otresao pepeo sa obilnog trbuha, izvadio tu čudnu gumu iz usta i pružio mi svoju zastrašujuću ruku. Mislio sam da se želi rukovati, ali nakon što me je raspalio po ispruženoj ruci i istrgnio mi vino iz druge shvatio sam koliko sam zapravo naivan. Izvadio je vadičep iz džepa na šorcu pa ga medvjeđim rukama zabio u pluteni čep bez da ga je zakretao. Bez najmanjeg napora ga je iščupao van te potegao vraški iz boce. Preda mnom je sjedio svojedobno najperspektivniji mladi pisac kratkih priča i pjesama, ali to šta je onda smrdilo na genij bio je izgleda početak ludila začinjenog maničnom depresijom i kompulzivnim prejedanjem.
-Čemu ti onda služi ta guma koju si izvadio iz usta?-upitao sam ga
-Nosim je zbog paranoje?
-Paranoje?
-E, paranoje. Stalno stružem zubima i stiščem čeljust pa mi ju je jedan doktor preporučio. Bojim se svega šta možeš zamislit. Neka životinja mi iznutra kljuca oko, ali doktori kažu da na CT-u nema ničega.
Nakon što je to izgovorio počeo se koprcat i stenjat da bi se nakon dvije minute na moje veliko iznenađenje ustao iz stolice.
-Moram ić kenjat.-rekao je pa se gegajući uputio prema vratima sobe.
Nije ušao u wc kako sam očekivao već je skinuo šorc još na vratima sobe pa produžio u kupatilo. Mogao sam ga iz sobe vidjet kako sjeda na rub kade i počinje prazniti crijeva u nju uz sekvencu najrazličitijih grimasa i urlika.
-Jebeni hemeroidi, majku im jebem.-vrištao je i stenjao
Sjeo sam u njegovu stolicu da odvratim pažnju od potresnog prizora i počeo čitati pjesmu koju je pisao, a pisalo je sljedeće:

Pjesma u obliku zvrka

Pokaži mi hrpu dreka sad dok sam pijan
Da udahnem smjesta njegovu slasnu organsku izmaglicu
Možeš me pronaći u polaganom
Plop plop plopTornadu
Smisla rečenica koje ne izgovaram
Strah je u svakom okrutnom pozdravu prolaznika
Bojim se razgovora i moja buhtla(mislim butina) ne voli
Cikličke prigovore Strah me dok stojim i razmišljam da li sjesti
Gutam puzle, gori mi kišobran
Spasite me od života molim vas pikolozi
I mikrogovnojebemvammaterolozi

Spakirao sam sendviče i pivo
Odlazim laganim krokom
Lord i packed up my clothes
Sisao sam tvoj polip bože dovoljno
Dugo

Došao sam jednog januarskog jutra doma
I našao te u naručju romskog tetraplegičara
Koji je tebi kurac jebeni bože jebo ti bog mater eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee
Eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeejjjeijej
Stoga odjebi glatko, odo ja Pa ti ni ne mariš ej?
Ti siješ mržnju kao patak svoje uljnato sjeme po digitalnoj livadi
Ti siješ prosijani strah i grčeve grkljana kroz moje analno brvno
I zato volim tvoje podmukle provokacije
Ja sam samo ogledalo eterične mržnje u elektronskim obLACIMA
UPUCAO sam SI đank u najdeblju žilu na kurcu
Koji udišeš u gradu dok šetaš
Jednostavno dok šetaš
I ništa ne radiš
Samo šetaš
I udišeš
Kurac
Dno
A!
I

(op.a. ovo treba biti centrirano tako da pjesma nalikuje na zvrk, ali jebiga)

Naznake njegove stare lucidnosti bile su još tu. Ipak bilo mi je žao u kojoj je mjeri degradirao.
Vratio se nakon 30 minuta u sobu. Potegao je još tri decilitra vina iz boce pa se svojevoljno stropoštao na pod.
-Zar nije bolje srati u školjku?
-Pa nema neke razlike.-rekao je
-Koji onda kurac ti radiš ovdje?-upitao me nakon što se uspravio u sjedeći položaj i naslonio na zid
-Bio sam u gradu pa me zanimalo šta se sa tobom dešava. Vidim još pišeš.
-Da. Pišem intenzivno. Radim na revolucionarnoj stvari u poeziji. Danas sam napisao pjesmu u obliku zvrka, a imam jednu u obliku krumpira i jednu koja liči na stolicu.
-Na kakvu stolicu? Nešto kao ova ovdje?
-Na izmet budalo.-zaurla pa se prevali na bok.
-Jesi li uspio još šta izdati? Sjećam se one zbirke kratkih priča koju su ti izdali prije deset godina.
Bila je odlična.
-Ma kurac su mi izdali. Pišem doduše za neke web stranice koje imaju tri posjeta godišnje.
-Pa kako se prehranjuješ, tko te financira?
-Ti si malo retardiran, a? Jesi malo, a?
-A ljubavni život?-promijenio sam panično temu pa odmah požalio
-Lizao sam pizdu jednoj ženi prije 4 godine. Nije mi se poslje toga javila, kurva jedna.-rekao je pa počeo jecati.
- Ja sam bezvrijedan. Mrtve stanice sa kurca su vrijednije od mene. Nitko ne želi bit sa mnom.
Onda se malo pribrao pa predložio da odemo na piće do grada.
-Može. Dobra ideja.-odgovorio sam
-Odlično.
Nabacio je nekakav šuškavac na sebe i uzeo ruksak s poda. Otresao sam mu slijepljene špagete sa lijevog ramena. Krenuli smo vanka. Na izlazu je jednom rukom zgrabio bicikl iz špajze.
-Ali dolje mi je auto.-rekoh mu-možemo s njime do grada
-Ja se vozim samo s biciklom.-odbrusio je pa sjeo već na izlaznim vratima na bicikl i odgurnuo se nogom niz portun prema liftu.
Pritisnuli smo puce od lifta i čekali. Lift je došao. Ušli smo. Pritisnuli prizemlje. Spustili se do prizemlja. Izašli iz lifta. Izašli iz zgrade.
-Onda nađemo se dolje negdje na rivi, može?-upitao sam ga
-Može odlično.-promrmljao je pa se otisnuo nizbrdo, prema gradu i prepustio gravitaciji veći dio posla.
Nije bilo lako pronaći parking u gradu, ali nakon desetak minuta ipak sam uspio. Kada sam dospio na rivu nije ga bilo teško uočiti. Sjedio je u kafiću na samom početku rive. Pokraj njega stajao bicikl, a na stolu ispred njega bila je jedna prazna krigla. Taman je bio primakao drugu kriglu, koja je bila poluprazna ustima i počeo gutati pivu. Značajan udio pive je mimoilazio njegova usta i curio mu niz prsa.
Sjeo sam za stol. Došao je konobar i zaželio nam ugodan dan. Naručio sam veliku kavu s toplim mlijekom, a on je uz neartikulirane uvrede zatražio još dvije krigle piva. Izvadio je jedan slomljeni Filter 160 iz stražnjeg džepa i pripalio ga. Moglo se mnogo toga naučiti iz svake njegove geste, iz načina kako pije pivu i kako pali cigaretu. Izgleda da nije bio toliko lud koliko ga zapravo nije bilo briga.
Nakon kraće stanke odvažio sam se nešto reći.
-I šta je bilo sa onim tvojim faksom? Jesi diplomirao?
-Drago mi je da si postavio to pitanje. Pa nisam ga na kraju ipak završio. Profesorica Marasović me uhvatila kako onaniram na zadnjem ispitu. To me nije obeshrabrilo pa sam svršio u index nakon čega je zvala zaštitare. Nisam tamo više zalazio.
-Mhm. Interesantno.-rekoh
Primjetio sam da pogledava stalno prema stolu udaljenom dvadesetak metara od našega. Tamo je sjedio nekakav dugokosi, obrasli čovjek koji je pijuckao kafu i čitao nešto što je nalikovalo na Kur'an.
-Pazi sad ovo.-rekao mi je potiho pa posegnuo za ruksakom koji mu je bio ispod nogu.
Otkopčao ga je pa počeo prekopavati po njemu. Izvadio je na stol šaku kikirikija, „Žene“ od Bukowskog, kremu za hemeroide i naposlijetku bijeli frizbi.
-Evo ga.-promrmlja pa zavitla frizbi munjevitim trzajem zgloba prema dlakavom čovjeku.
Pogodio ga je direktno u uho. Pogođeni čovjek vrisne kao žena i usplahireno se počne okretati oko sebe.
-Oprostite gospodine, bilo je slučajno. Možete li mi dodati frizbi?-upitao je prepadnutog čovjeka sa perfidnim smješkom.
Taj čovjek mi je bio poznat od nekud.
-Ništa, ništa. Sve u redu.-rekao je smeteni čovjek upečatljivim Sarajevskim akcentom
-Izvolite vaš frizbi.-reče pa sa izrazitom gracioznošću baci frizbi prema mom gojaznom kolegi.
Doletio mu je točno u ruku. Ovaj naravno nije časio ni časa te ponovno zavitla frizbi u glavu nesretnog čovjeka. Vrisnuo je još jače ovaj put i počeo psovati kao visokoobrazovani bosanac.
Kada je ponovno pogledao prema nama shvatio sam ono što je voluminoznoj osobi do mene bilo već odavno jasno. Obrasli čovjek kojega je gađao frizbijem bio je poznati bosanskohercegovački nobelovac Miljenko Jergović. Dobio je nobela za književnost još 2011. za roman „Feđa Šehović jede juhu u suton, na maškare, odjeven kao turski ministar poljoprivrede“.
-Seronjo dodaj mi frizbi!-viknuo je debeli pa otpio dvije petine pive iz krigle. Jedna petina mu je završila na grudima.
Jergović srkne malu kaficu držeći šolju sa ispruženim malim prstom pa spakira Kur'an, baci par kuna na stol i krene u smijeru kojim se najbrže mogao udaljiti od nas. Debeli onda ustane uz stenjanje, odtetura po frizbi pa ga ponovo baci za Miljenkom koji se udaljavao produženim korakom. Promašio ga je za par centimetara. Pogodio je neku babu ispred Miljenka u leđa. Kada je to vidio, Miljenko je počeo stilizirano bježati, a njegove smeđe kovrče su vijorile na proljetnom lahoru. Gojazni je uz ogroman napor sjeo na bicikl i otišao po frizbi. Vratio se zadihan i crven u licu pa sjeo na stolicu. Dugo je trebalo da mu puls padne na prihvatljivu kutnu brzinu. Očima poput brusnica promatrao me umirujuće i pitomo par minuta, kao da ima nekakvu privlačnu viziju svijeta koja u potpunosti diskreditira svu sramotu u vezi njega. Pao je potom sa stolice ispod stola. Ležao je hropćući, sa korintskim stilom oblikovanom nogom od stola u ustima. Bio je to jasan pokazatelj da je naš susret gotov.

- 19:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.